Reljef i priroda Mosora  

Tako lijep, a tako opasan

Planina Mosor nije ni nacionalni park ni park prirode, ali je ipak prirasla srcu svakom Dalmatincu, pogotovo planinaru. Nije ni najviša ni najljepša, ali je postala neka vrsta simbola. Je li to zbog toga što je osamljena poput otoka pa se vidi sa svih strana, ili zato sto su njezini stanovnici Poljičkom kneževinom obilježili važno poglavlje u hrvatskoj povijesti, ili je tradiciju tog imena pronijelo splitsko planinarsko društvo "Mosor", koje je na planini sagradilo najveći planinarski dom u Dalmaciji, a nekoliko se puta vinulo do vrha Mount Everesta?

Osamljena gora

Činjenica je da nitko ne može ni prošetati Splitom, a da mu pogled ne zapne za onaj veliki bijeli vapnenački masiv sto nosi naziv Mosor. Izlet na Mosor postao je stoljetnom tradicijom, a popularni proljetni pohodi "Sto žena na Mosor", koji su počeli prije dvadesetak godina, ponekad znaju okupiti vise od tisuću izletnika. Najpopularnija planina Dalmacije na prvi pogled djeluje zastrašujuće. Njezin kameniti hrbat, bijel od golog vapnenca, pruža se od Kliskog prijevoja prema jugoistoku u dužini oko 25 kilometara do rijeke Cetine. Cetina svojim kanjonom čini polukrug oko planine stvarajući joj izrazitu prirodnu granicu. Stijene od kojih je Mosor građen potječu iz razdoblja krede i prilično su pravilno uslojene, tako da geolozi tu planinu opisuju kao tipičnu boru zemljine kore. Vodoravno položeni slojevi i zaobljen hrbat omogućuju planinarima mnogo lakši grebenski put nego većina drugih dinarskih planina. S hrpta se na obje strane spuštaju krševite padine s jako razvijenim kraškim reljefom. Sjeverna padina svojom golotom, škrapama i jamama predstavlja prostrano carstvo najljućega krša. Na njezinu podnožju smješteno je nekoliko siromašnih zaselaka, to su tzv. zagorska Poljica. Južna se padina spusta terasasto, s mnogim lijepim 

dolcima. U njima je nekoć bilo mnoge staja, kako ovdje nazivaju ljetne pastirske stanove, ali su danas gotovo sve ruševne. Suvremeni čovjek napustio je planinu pa njihovi ostaci strše iz šikara poput kiklopskih zidova. Ispod ove terasaste zaravni pruža se niz sela srednjih Poljica - Žrnovnica, Sitno, Srinjine, Tugare, Dubrava.
Mosor je odijeljen od mora vrlo pravilnom gorskom kosom strmih strana dugom oko 30 km, a širokom samo dva kilometra. Taj jedinstveni bedem presjekla je točno po sredini rijeka Cetina probivši se kod Omiša kanjonom do mora i tako stvorila dvije zasebne planine: Poljičku planinu i Omišku Dinaru. Na primorskom podnožju Poljičke planine poredana su sela primorskih Poljica.
Mosor je posve bezvodan jer se sve padaline odmah gube kroz škrape i jame u podzemlje. Jedini je spomena vrijedan izvor Ljuvac kod planinarskog doma, na kontaktu vapnenca i dolomita. Neke su jame poznate po velikoj dubini ili po snijegu usred ljeta. Glasovita je Vranjača u Kotlenicama, koja je uređena za posjet i elektrificirana... Kroz istočni dio Mosora probijen je poprečni tunel kojim se voda rijeke Cetine usmjerava u hidroelektranu kod Omiša.