|
PAOLA
ALJINOVIĆ – ODVOD ZA NEPOZNATE
Pjesme:
srela sam neki dan
indija
plašim se još samo indije i otočića na koja ćeš me povesti kad ja već zaboravim tvoj osmijeh i izrezbarene ruke. i naokolo odlaze i srijeda i sutra držiš me korakom i plačeš jer je drugačije sa mnom. krvave su ove stolice poredane u nekoj sobi ni sami ne znamo kuda to vodi i molim te, zaboravi svijeće i umornog predavača dosade ja odavna zaboravila sam lica koja si dodirivao glumom junaka molim te, zaboravi jutro je važno. ja zaboravljam opet one bešćutne oči u krajolik zabodene. ja te čekam ja te čekam i ništa drugo. ne očekujem da mi dodaš te svoje rečenice što te pravdaju dok redaš uspjehe kod žena dok im pričaš neistine o životnim putevima. gledam te s drugog stola nikad to nisi primjetio a ljubio si me danima i oči mi veličao da dobiješ pristanak bogova. iskoči, izvuci se odatle tebi nisu primjerene pohotne večeri i staračke ruke, za kojih nekoliko godina predstoji ti samouništenje i tragedija neznalica koji mlate neshvaćenošću. oduzmi se i odluči krenuti neprohodnim ulicama gdje ćeš ponekad i mene sresti...
čekaj
čekaj da se upale svijetla pa da možemo vidjeti lica dok svatko naručuje svoju kartu za buduće psovke dok nam se oči ne pripreme za iznenadne prolaznike vremena. čekaj da izmislim priču proteklog dana da se dobro osjećam dok palim cigarete da prikrijem strah da ne vide oni nesmotrenost, moje ruke, tragove prošlosti. čekaj dok se završi večer da se smijemo i možemo reći da je zabavno hodati u krugu i ne događa se, mnogo iskrenije, kao prije ništa povijesno. +20 sunce u mojim mislima i tjeskoba zajedno s tobom i našom granicom tabanima dodirujemo se u studenom u gradu na plus dvadeset i gunđamo mladi i sami. ti gledaš kako prolaze ljudi i djevojke kroz tvoj prozor i pitaš se da li si tako nekad mene gledao jednom.
retro
mi smo hodali zajedno zatvorenih očiju kroz grad od olova i kiša nas je tražila da nam pokloni suze. na nas su padale kuće gospodara, šuplje i izmučene zjenicama rasplakane bez utočišta. na ispljunutim mansardama ruke su neke čekale da istekne jesen, u parku bez imena ljudi u smiraju kretnji i samo neostvarene sudbine u očima polegnute. siječanj ti mi ne daješ korito riječi da me probodu do kostiju ali imaš sigurnost luke i u tvojim pristaništima spavaju ptice. ti ne znaš doći do drhtaja misli i ne vidiš me kad zaklapam oči tek misliš da je dovoljno prići a ne slutiš da sam drugdje zamišljena s ljudima.
vjetar
šutnje
odlazim pjesmo da me ne diraš, da ne okuješ mi srce nevoljom, ( imam već dovoljno boli ). ja i ti smo nespokoj danima moje su oči umorne od lutanja a ti se ne trudiš da ih zaustaviš. ni ti, ni ja nemamo vremena za bezbrižne snove ljubavi ti si strog, a moje lice stoji usamljeno prkosi nevoljko šutnjama.
proljetna
ti si muza proljetna otvaraš prozore granama ovijaju me oko struka. plešem da me ne vidi onaj moj dole, preko puta, da me ne ukori očima. i dok provodi dane misleći da ga obožavam, pišeš mi pjesme krišom da ih on ne prepozna kad me pozdravljaš.
ja
znam gdje
kupio je kuću ( JA ZNAM GDJE ) i stavio je kraj uzglavlja, pa ga budi jutrima prije nje, prije kraja. i ja ću se već nekako snaći i nasmijati se s vama dragima, prošetati još jednom njegovim vrtovima da zadovoljim taštinu. idem dalje odjednom, ne posustajem vežem oko vrata putene, druge dodire pa ih potrošim nekoliko puta sve dok mi jedan kao ti novi ne dođe. bura doputovala sam da mi uruče ljubav koju sam za tebe napisala. dočepala sam se crkvice i obale jer sam plutala morima šutnje. ( i u ljetnu noć poklanjala dodire tebi dok me obuzimala želja za drugim danom ) preobrazila sam se jer si mi nudio srebrna vina. masline obavijene žudnjom i gurao mi oči među ruke da te prepoznam kada budeš stajao u redu za istinu. otkriva se. bezazlen si i pun mjeseca gdje se ljeskaju izokrenute riječi, a ti lutaš ne možeš trpjeti nabujale zore. tebi tebi jer te krasi sitničavost i dugi su ti koraci za sutra i neviđeno ne postoji. ne žuri zbog ozbiljnosti. ostani! moraš vidjeti kapljice snova na obrazima ljudi, okusiti zaborav nevidljivih uspjeha nadahnuće večeri dok opija glazba nametnutih ulica... tebi jer poput nesretnika ograđuješ se stijenama sve dok ne postaneš simbol beskraja, jer ti se lice okreće osamljenosti. i tebi i tebi jer se ne voliš voljeti pa mi se čini da je dovoljno šutjeti, pobjeći putem gdje sve će se ponovo dogoditi. radioaktivna planeta plastična odijela navlačimo noću i danima hodamo u stroju jedine boje su siva i crna kako izvana, tako i u nama. i igra se tako veliko crno more i posivilo od pjene. ima još jedno truplo tamo uz cestu. još poneka zvijezda nam govori da je tu negdje nekad bilo sunce. evo ti jedno plastično odijelo otići ćemo negdje da slušamo tišinu. on-air nikad se neću pridružiti tvojoj sekti pod nazivom on-air i neću stajati pred vratima kupaonice gdje stoji prokleta blještava stvar. prije ću otići do grada izravnati pločnike upaliti semafore predati se vlasti iznevjeriti prijatelje platiti kaznu pobjeći bez traga. on-air, on-air tvoje prostrijelne rane izmišljeni alibi loše prikrivenog ljubavnika.
modrozelena
ti i ja naručeni interijer stana malo svijetla za utamničene stihove za kratko otvorili smo kutije ispisanih boja modrozeleno, modrozeleno ti i ja ti i ja modrozelena agonija pretvaramo se ti i ja igramo se odbijanja zbrajamo nagone i uzdahe ti i ja a sve besmisleno je takvo nešto sada ti i ja modrozelena sjajna ljubav
čuvar
ti si nekako sličan prirodnim naborima planina dok je još ljeto pa se njima možeš slobodno verati! i nisi umoran kada poželim jutarnje buđenje bez razmišljanja gdje otići sredinom dana. ti si prokleto nasmijan kada govorim ubrzano od uzbuđenja i još kažem da umirem od neznane bolesti. ti si tako neobičan prekrivenih očiju, dok pada kiša nedjeljom uvečer, sve dok ti odlučnosti ne razbiju dušu i pretvore te u čuvara ozbiljnosti. To mora da je pakao, prijatelju! To mora da je pakao, prijatelju! Sjediti i piti vlastitu sudbinu zbog unutrašnjih tegoba. ( zabraniti sebi svečanost djetinjstva ) Možda, i to, da sam znala pobjeći od tebe, prijatelju ti bi sada u ovim lošim danima mislio na putovanja oko zemlje i tražio od svega strpljenje. ( budnim očima molio vječnosti ) To izgleda da je pakao, prijatelju jer već odavno nikoga nema kod kuće a ni više razloga za dozivanje nevolja, kad više ne znaš gdje je sjedište uspomena gdje su nestali svi ti okusi veselih zimskih zvukova. I bilo bi stvarno dosta da ti govorim, prijatelju jer ti sigurno znaš da je povratak moguć kad se doda malo vina i noći kad nam se susretnu ruke zbog pozdrava, zbog želje za slobodom zbog neiskusnih ratova što ih vodimo jedni protiv drugih, zbog onoga što je za nama i zbog toga što nas na vratima čeka uvučena dobrota dok stičemo ove godine za bjeg od stvarnosti koja zatvara nam oči...
|