PAOLA ALJINOVIĆ – ODVOD ZA NEPOZNATE

Objavljeno 2003. godine u izdanju Hrvatskog kulturnog društva «Napredak»

Rezencija: Jagoda Kecman

JEDNOSTAVNO, BEZ KRAJA

Zbirka od oko sedamdesetak pjesama, a podjeljenih u šest cjelina druga je u nizu pjesnikinje Paole Aljinović. Dok posmatra život Paola je puna dvojnosti i počesto se zadržava u "vremenu stanke" između dva koraka rješavajući u sebi, a na papiru neriješena proturječja svoje intime. Riječi joj teže oslobađanju rime i čista su premosnica da zaokruži i dovrši misao. Struktura stiha joj je neujednačena, leprša, čas dojmljivo kratka da bi potom dužim stihom objašnjavala ili dopunjavala potonji. Prag duše pjesnikinje kao da ljubomorno čuva istinu i ne da joj tako lako prijeći, pa počesto romantične nježnosti tek okrzne stihom. Ona kao da se boji otkinuti dio sebe koji je ranjiv, zaštićen i veoma osoban. Riječ "boja" je dosta zastupljena u vidu slike, metafore ili pak vizije čineći jedinstvo iz kojeg pjesnikinja s lakoćom pravi izlete u pejsaže duše. Svoj san oplahuje bogatstvom stihovlja pa ga zatim vješto skriva, umotava i zavarava nas dok ga oslikava i tek na kraju vješto razbija sve rime što vežu stihove. Savršeno dobro Paola zna što hoće dok kroz svoju osobnu priču u prezentu pročešljava mrežnicu života, sve kao da neće ili kao da nezna. Stihom ulazi u dubiozu i smisao življenja i postojanja, pa i samu prolaznost svega odvajajući iz stiha u stih bitno od nebitnog. Prazne riječi i lažni blistaj oka nisu vrijedni njenog osvrta, jer kako kaže:

...srest ćemo se

za deset godina

i nećemo se prepoznati...

Paola je nepopravljiva djevojčica, nepredvidiva i njen žižak u oku znači samo da nas uvijek s pažnjom promatra. Ponekad upotrijebivši riječi kao pohotan, suze, ratnici, tragedija ili pakao, plač i samouništenje, potvrda su da ova mlada žena duboko osijeća i od svijeta traži blagost, dobrotu i osvještenje za neko bolje sutra.

Poput I.G. Kovačića i ona piše svoju crnu viziju kraja, a zapravo opet skreće pozornost na sve što se dešava oko nas. Kako sama kaže ona je nebo u plavom koje rukama drži zvijezde, ona je mjesec, venera i mars, te mornar u moru vječnosti gdje redovito izgubi, i ako sve zna. Da bi pojačala dojam stiha pribjegava inverziji pri tom snažeći pozornost čitatelja. Ona je čistač duše, oslobodilac straha, i prepoznatljiva preteča nekog ljepšeg sutra. Trenutke sreće uobličuje riječju ludost, a ljubav kao da hini iako je zrelo vezana za taj uzavreli pogled svoje muze, a onda u hipu je opet mučenica, patnica i plaši nas svojom neizlječivom tugom u molitvi dok vjetrovi šutnje ne daju joj vremena za bezbrižne snove o ljubavi. Tu je ona na oko očajna, bolna i bezizlazno sumorna, da bi se odjednom sjetila svoje sreće iz duše što mirom proljeća je zove i poput djevojčice kakva i jeste pjesnikinja sretna pleše, vrluda, zaskače tugu i provlači se kroz radost u želji uzesti što više ljepote, a pri tom bojeći se ozbiljnosti života. Oscilacije njenih raspoloženja su velike dok neke čudne barijere kao da joj brane biti uz muzu njenih stihova pa je ona redovito s njim u snu, a java joj je tek dalek san. Prebirući po svojim prazninama traži izgubljene korake, priča dodirima iza zatvorenog kapka, veže ih oko vrata, budi jutra i šeće vrtovima da zadovolji taštinu.

Mašta joj je neviđena, oslobođena dimenzija dok se lako preobražava i poput bure stiže do crkvice i obale da izruče joj ljubav. I redovito, od nekuda skriven i tajanstven promatra je on, sitničav, tih, bez žurbe, a stran i dovoljno šutljiv da bi je na tren strogošću otjerao od sebe. U valovima tjeskobe hvata se za kariku sreće, pjesmu, riječ i daje obećanje jednom doći natrag, njemu, ali tek onda kada u očima prepozna mu radost. Oslanjajući se na slabašnu nadu po tko zna koji put traži ključ i jamstvo da bila mu je presudna i sudbonosna dok rastjeruje moćne stihove i intrige tržeći put i način naručiti sebi sreću. Prihvaća kaznu i njegov savjet o krivom i pravom putu, a mačevi su jo varka i tek naznaka ozbiljnosti trenutka pred novo jutro. I taman pomisliš da je očajna, a ipak spremna krenuti dalje nekim novim putem kada te zaskoči svježom kapljicom ljubavi obogaćene punom pregršti prošlosti. I u hipu se ona opet svjesno zaboravi, pa kaže doviđenja, u vrtlogu želje umorna moleći ga da ne ispušta joj ruku, jer će pasti provlačeći se kroz bol, a sve da bi dotakla ruku ljubavi.

I na kraju Paola izgara nižući svoje snove u versi dok se pretvaraju u slike na papiru i duši.